U registraturi je najznacajniji hrvatski roman 19. vijeka. U vrijeme kad se pojavio nije bio shvacen samo kao pljuska društvenomu moralu, nego je i svojom disharmonicnošcu bio u svadi s dotad vladajucom estetikom sklada, utjelovljenom u Šenoinim romanima. Žanrovski se ovo Kovacicevo djelo odreduje kao roman o odgoju (odlazak seljackoga sina Ivice Kicmanovica na školovanje u grad), ali i kao socijalni roman, zbog cinjenice da mu je u podlozi problem raslojavanja hrvatskoga društva. U toj prozi snažno je prisutna opozicija selo – grad, a Kovaciceva slika Hrvatske, simbolicki predstavljena registraturom (arhivom), sasvim je crna. Izlaza iz brojnih osobnih i društvenih kontradiktornosti pisac tada nije vidio; rješenje je pronašao u samouništenju, u plamenu koji proždire i registraturu i neprilagodenoga gradanina Kicmanovica. A. G. Matoš je, napisavši za autora Registrature da se za naše prilike rodio pedeset godina prerano, još jednom vidovito pretjerujuci rekao ono što je bitno: Kovacicev se roman pojavio u vrijeme kad ga ni kritika, a pogotovo prosjecni citatelji, nisu mogli razumjeti. Tvorca „plebejske jezicne sinteze“ razumjela su tek pokoljenja koja su došla poslije.