Maleš u Vertigu piše o radosti života, pa ma koliko u njemu bilo samoprogutano i hermeticne crne žuci, koja nikada nece odgonetnuti za cim to, zapravo, toliko pati ako vec ne - za životom samim. Jer, ako je ono doista melankolicno duboko podsvjesno i prilicno neiskazivo, ne cuvaju li još jedino upravo podsvijest* i poezija kao njezin povremeni jezik, onda kada je sve postalo virtualno, zapravo, izgubljeno stvarno - život sam, pa ma kakav on bio.
* O podsvijesti kao jedinoj cuvateljici posljednjega mosta k istinskome jedinstvu covjeka i prirode sjajno je pisao Bela Hamvas, covjek koji je takoder obožavao život za život i trešnjino stablo pretpostavio svakoj metafizici