Poezija Dinka Telecana posjeduje ponešto od istinske nadrealnosti i nadrealizma kao danas, znam da posve oksimoronski zvuci, kanonske povijesne avangarde. I u tome je možda doslovna zacudnost knjige poezije Dok ti oci ne dogore — brza, ritmicna mjesta sraza onoga “nad” i onoga “realnoga”, da ne napišem stvarnosnoga. Taj magicni sudar karakteristika je ove knjige, koju odlikuje krajnja konceptualna domišljenost. Njezino vezivno tkivo cine i mnogi motivsko–tematski, što eksplicitni, što implicitni kronotopi, od kojih je ponajbitniji — drvo javora (i ne samo za Stradivarijeve violine). Oni knjizi Dok ti oci ne dogore daruju istinsku poetsku ljepotu i bogata asocijativna polja na putovanju raznim prostorima. Ali i ne samo prostorima jer Dinko Telecan nadahnuto u svojim stihovima putuje i kroz vrijeme, tražeci uvijek ono što ne smije biti izostavljeno na rubu rijeci/stiha.

Delimir Rešicki