Dobra poezija uvijek je, na posve odredeni nacin, mukotrpna jezicna kondenzacija, gravitacija koja nas vuce, izmedu ostaloga, i k srcu tame i bilu traume koja se ovdje cita kao neposredno životno iskustvo (post)ratnoga lutanja kao dosudene, neželjene sudbine, ali i kao možebitni kljuc za citanje bar novovjekoga covjecjega udesa opcenito - za bezdomništvo dakle, kao trajno stanje ljudskih stvari i izvan židovstva kao njegove još uvijek najizravnije, i u Štiksa cesto prisutne, “altmodisch” metafore. Štiksova poezija prije svega samoj sebi želi objasniti što je ostalo nakon poplave, ili potopa, prije negoli se dodvoriti sucuti nekoga europskoga ili globalnoga licemjerja, koje je oduvijek i doslovno i perverzno uživalo u cinjenici da smo mi dolje, neki tobožnji, za razliku od njih, divlji Drugi.