Kada nas pocnu napuštati imena, i rijeci, i sjecanja, sve ono što smo stvorili i s nekim podijelili – što ostaje? Nedugo nakon rata, u gradu na granici dvije žene i dva muškarca krenut ce prema bezdanu, ali Josip Mlakic predobar je pisac da bi ih na tom putu ostavio bez svjetla.
Možda baš zato, svjetlo se u Bezdanu vidi najjasnije: knjiga o smrti postaje knjigom o ljubavi, a prica o bolesti pretvara se u onu o sucuti i razumijevanju. Mnogo je toga još najnovija Mlakiceva knjiga. Mudra i autenticna, napisana preciznim jezikom poezije, ona govori o vremenu i zaboravu, o povijestima velikim i malim, a ako smo u stanju u njoj procitati bjeline –  slucajan dodir, kavu i šutnju udvoje, život ponavljanja i ples vremena – lako bi moglo biti da je Bezdanom Josip Mlakic stvorio svoj najnježniji roman.