„Unatoc tomu što sam bila svjesna opasnosti hodanja po oštroj granici izmedu autorskog i neutralnog štiva, izmedu pricanja o književnosti upucenog brojnim citateljima i tumacenja djela usmjerenog specijaliziranim proucavateljima, nisam mogla odoljeti da u posljednjih desetak godina,govoreci o drugima i pišuci pogovore za druge, u tekstove ne unesem i svoju autorsku fotografiju. Morala sam, jednostavno, uci u tekst, progovoriti iz njega svim svojim životnim i znanstvenim iskustvom, pokazati da strucno osposobljenoj osobi do književnosti može biti naivno stalo, trudila sam se, iako je rijec o suvremenoj književnosti, ne pretvarati romaneskne likove u licnosti i ne razgovarati o tudim akterima kao osobama iz mog ili necijeg susjedstva. Željela sam se, ukratko, predstaviti kao jedan od citatelja koji se tekstom krece uz pomoc znakova koje je pisac postavio, potpuno svjesna da on nije stvarao svijet u kojem bi se ja kao citatelj morala osjecati dobro.
I zbog toga sam izabirala prvo lice jednine. Još uvijek vjerujem da se njime može najbolje otkloniti nepovjerenje i docarati proživljeno iskustvo. I zbog toga sam se ohrabrila, ne ponavljajuci nikakvu praksu svojih prethodnika,unositi paragrafe koji se nekome mogu ciniti nepotrebnima jer se udaljavaju od same teme (interpretacije djela) i ulaze u posve novu pricu koja sa središnjom zadacom dijeli tek neka dodirna mjesta. Ukratko, pripovijedanje o tudim pricama nagovorilo me i na osamostaljenje autorskog pisma, pa su mi stoga i danas najdraže kriticke ocjene vlastitih proza one koje naglašavaju da se sklonost prici i pripovijedanju osjetila i u mojim književnim interpretacijama proznih tekstova naše prošlosti i suvremenosti.“