Autoricin tekst jedno je od najoriginalnijih književnih djela napisanih u posljednje vrijeme, vjerojatno ne samo u hrvatskoj književnosti. Rijec je o intertekstualnom i u isti mah metafikcionalnom romanu, ili multigenerickoj prozi, koja na vje&scaron;t i neobicno invenciozan nacin spaja razlicite vrste diskursa.<br />Osnovna je zamisao oslobadanje poznatih, pa i manje poznatih, književnih tikova njihova tekstualnog ambijenta, to jest nadzora njihovih autora. Ti likovi ne traže pisca, kao u Pirandella, nego naprotiv izmicu njegovoj volji. Izmicuci, oni traže &bdquo;zbilju&ldquo; izvan fikcije koja je citateljima poznata i nastoje artikulirati se kao neovisna bica, sa samosvije&scaron;cu koja se razlikuje od svijesti kojom ih je opskrbio autor. Tim iskorakom iz prvotne fikcije likovi dakako ulaze u tekstualni svijet koji je metafikcionalan i ujedno neofikcionalan. Dio igre koju autorica ovdje inscenira okolnost je da nastupa inverzija uvriježenog autorsko-tekstualnog odnosa: pisci postaju u suceljavanju sa svojim biv&scaron;im likovima utvare.<br />Okvir teksta unosi u njega dodatnu napetost. Ulancana poglavlja zasnovana su kao opis zbivanja oko pripremanja i polaganja ispita iz književnosti, pa je autoricino djelo na taj nacin i svojevrsna eksperimentalna povijest hrvatske literature, kodirana i dekodirana, ako tako hocemo: igra s idejom meta-kviza.<br />Ukratko, briljantno djelo, koje je željno svojih citatelja, kao &scaron;to ce poslije citatelji biti željni njega.<br />prof. dr. Viktor Žmegac