Vec na samome pocetku Vezuvskih vrata, u citatima ponad pjesama ili pak kao njihovi izravni anti/junaci (Pound, Claudel, Raškaj) javljaju se umjetnici koji su oduvijek – i ne svojom voljom – hodili onim najopasnijim putevima na tankoj, paucinastoj niti izmedu "ludila" i genijalnosti, dok se autorica izravno angažira na strani njihove ljudske i umjetnicke genijalnosti, a proizvodnju ludila pripisuje opcoj percepciji i nacinu funkcioniranja njihove neposredne životne okoline i njezina psihoepistemološkoga polja. Bilo kako bilo, zar biti umjetnikom ne znaci i upravo to – vidjeti stvari nekako drukcije, iz kuta i iza vrata svakodnevne, rutinirane percepcije – biti, dakle, "za njih" uvijek pomalo "uza/lud"?
Ispred kojih vrata treba cekati prostore vlastite, bar umjetnicke slobode, svatko, naucio nas je Kafka, treba otkriti sam – Neda Miranda Blaževic-Krietzman možda zna gdje su kljucevi njezinih vrata i poziva i nas da naucimo gdje da pronademo ona svoja.
Delimir Rešicki