“Više nema vremena”: od prve recenice novi roman Luke Bekavca Policijski sat nastupa kao svojevrstan nastavak Drenja i nagradivanog Viljeva. No ova se knjiga vec svojim podnaslovom – slutnje, uspomene – predstavlja i kao posve nova etapa, u kojoj forma i tempo pripovije danja ponovno doživljavaju temeljitu promjenu.

U nizu relativno samostalnih epizoda, naizmjence melankolicnih, komicnih i zastrašujucih, maratonske recenice ove knjige tvore složenu evokaciju Osijeka pocetka i sredine devedesetih. Pod krinkom memoara, rekonstrukcije jedne privatne povijesti i borbe s nepostojanošcu sjecanja Policijski sat ulazi u zonu “stvarnosti” samo kako bi u njoj otvorio napetu meduigru sa svijetom drugih Bekavcevih proza: transkomunikacijom, apokalipsom, drugom stranom.

Vec prepoznatljiva strategija netipicnoga korištenja (znanstvenom) fantastikom i pažljivo (re)organiziranom faktografijom dobit ce ovdje i novu nijansu: lirski, varljivo intiman ton necije osobne istinite price. No izmedu redaka tog teksta, u kontrastu sa svijetom koji cemo olako prepoznati kao “naš”, niz paralelno postavljenih zrcalnih poglavlja vodi citatelja na neko zagonetnije mjesto, u strogo organiziranu “drugu prostoriju”: prostor gdje prica još ne traje, nego tek prijeti.

Luka Bekavac, postalo je jasno, autor je koji pomice granice i cija se djela nestrpljivo išcekuju. Nije pretjerano reci da s njegovim Policijskim satom u domacoj književnosti pocinju vrijediti neka nova pravila.