Tematizirajuci ratnu stvarnost Sarajeva, price iz Sarajevskoga Marlbora u poetickom pogledu superiorno iznevjeruju konvencije i ocekivanja: Jergovic ne operira povišenim emocijama, ne “igra” na sentiment, u njegovu se gledanju svijet i ljudi ne dijele manihejski na dobre i zle, na zlocince i žrtve. Narativni je postupak stegnut, bez retorickih paroksizama, usredotocen na dogadaj i na ono što se u njemu zbiva s covjekom, bez svoje volje bacenim u dogadaj. A sve je to videno kao iz stanja neke cudovite odvojenosti, koja omogucuje da se sve stvari sagledavaju i tekstom oblikuju istovremeno u svojoj tvrdoj stvarnosti i sugestivno oneobicene izvan icijega i ikakvoga poznatoga iskustva. Odmah po izlasku prvoga izdanja 1994., Sarajevski Marlboro — u tom trenutku prva prozna knjiga mladoga sarajevskog pjesnika i kolumnista — bio je prepoznat kao književni fenomen. Danas, cetvrt stoljeca poslije, kada je Jergovic vec autor obimnoga, raznovrsnog, a i dalje otvorenoga opusa, dvadeset devet kratkih proza iz Sarajevskog Marlbora zraci jednakom magijom, na neki nacin još zagonetnijom, ostajuci amblemskom knjigom ovoga pisca, ali i cijele jedne književne mikroepohe ozracene ratom 1992.–1995. — Ivan Lovrenovic