„Tako je eto Hermina saznala da nema nikakvoga prava na ono prezime de Vaumeyran, koje joj je dano. To je bila teška kušnja za dijete, koje je vec o svemu razmišljalo i koje je bilo sposobno shvatiti svu gorcinu svoga položaja. Od tog je vremena bila još ozbiljnija i još je više nastojala steci što vece obrazovanje. Dužnost da bude zahvalna cinila se toj nježnoj duši posve prirodenom. Ali boljelo ju je videci kako se njeni dobrocinitelji pred njom skrivaju i kako ostaju prema njoj uvijek samo strani ljudi. Pisma što bi im ih, nakon otkrica predstojnice samostana, uvijek pisala o Novoj godini, ostajala su bez odgovora. Zar su možda prezirali to malo stvorenje koje su istrgli iz bijede?“