Miroslav Micanovic roden je 15. kolovoza 1960. godine u Brckom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, price, kritike i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u razlicite antologije, izbore, preglede i prevodeni na druge jezike. Sastavio s B. Cegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih “Strast razlike, tamni zvuk praznine” (Quorum, Zagreb, 1995). Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagreb, 2006), prevedene na engleski i madarski jezik (2007, 2009). Objavljuje poeziju, prozu i kritike na radiju, u dnevnim novinama i casopisima. Sudionik hrvatskih i europskih festivala, voditelj radionica poezije i kratke price. Dugogodišnji je urednik casopisa Quorum i biblioteka u izdavackom poduzecu Naklada MO. Radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Živi u Zagrebu.

Objavio:
Grad dobrih ljudi, poezija, Zagreb, 7984. (d:p:k:m: elektronicko izdanje, 2005); J. Matanovic, V. Bogišic, K. Bagic, M. Micanovic, Cetiri dimenzije sumnje, knjiga kritickih tekstova, Zagreb, 1988; Zid i fatagralije kraja, poezija, Rijeka, 7989. (d:p:k:m: elektronicko izdanje, 2008); Mare i prašina, Zagreb, graficko-pjesnicka mapa (s V. Zelenko), 1991; Zib, poezija, Zagreb, 11998, 22001; B. Cegec, I. Prtenjaca, M. Micanovic, Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, izbor iz poezije, Zagreb, 12002, 22003; Trajekt, proza, Zagreb, 2004. (Prom, Katowice, 2011); B. Cegec, S. Karuza, M. Micanovic, Tri krakadi/a, proza, Zagreb, 2005;Zapadni kolodvor, proza, Zagreb, 2006; Jednasmjerna ulica, proza, Zagreb, 2010; Tisac majhnih sanc na razbitem stekfu, izbor iz poezije, Ljubljana, 2017.


Knjiga Dani mogla bi imali nekoliko drugih jednako punoznacnih naslova, ili podnaslova (Gracani, ljubavnici, Mana lisa, tetovaža, masiv, projekt, bol... ) – sugerirajuci koliko je pripovjedacu, a ništa manje i autoru, stalo do neuhvatljivih mijena jezika i njegove potrošive povijesti. On je pripovjedac i pjesnik, sudionik i promatrac, pisac dnevnika, kronike o trajnosti i promjenjivosti, o procesualnosti, o dužini i kretanju: od lirskog do narativnog, od figura radosti do prizora svakodnevnoga (samotnog) života.
Otkrivanje govora svakodnevice, bilježenje mrmora (trošenja) ljudi i nade u jezik, s kojim ce se prikupiti sve ono što nepovratna nestaje ili, možda, nikada nije ni postojalo – temeljna je znacajka knjige Dani i opsesija njezina pripovjedaca. Dani su obilježeni prisutnošcu i odsutnošcu žena, slika (pjesnickih i ne-pjesnickih), mjesta, gdje se htjelo biti dobar ili se htjelo biti pisac. Biti pisac kao onaj koji cita tekst svijeta oko sebe i traži se u odsutnosti, jer paradoksalno “tamo gdje ti nisi– to je pocetak pisanja” (R. Barthes)
Dani se pune tekstovima u koje se uplicu razliciti oblici govora i iskustava koji nisu strani poeziji, esejistici ili nekoj drugoj diskurzivnoj formi, ali se ne odustaje od ideje savršene price na cijem se pocetku, ili dnu, krije tajna cudesnog, uzbudljivog i lijepog. Tematska cvorišta knjige su i prostor i vrijeme, dani (i noci) malih prica o obiteljima, ljubavima, sjecanjima i “kratkorocnim stradanjima”. Knjiga je pisana strpljivo i brižno: s idejom o tekstu kao samoproizvodnoj strukturi traga se za “autenticnim mjestom” gdje se misli, sanja, gubi, domišlja i govori o sebi i Drugom. Ispisani Dani s mjesta slabog subjekta propituju pravo na govor, na vlastiti tekst i pricu, tražeci na stišan (dakle, istodobno i glasan) nacin pažnju citatelja.