Medu pismima, koja su jutros prispjela, nalazilo se je jedno iz Turske s po&scaron;tanskim biljegom &bdquo;Stambol&ldquo; &ndash; koje je ime u njemu uvijek ostavljalo dubok dojam. Jedino rijec &bdquo;Stambol&ldquo; znala je na njega magicki djelovati. I prije nego &scaron;to je prorezao omot pismu, koje je možda sadržavalo sasvim ravnodu&scaron;ne stvari, prepu&scaron;tao se Andr&eacute; jo&scaron; nekoliko casova cudnoj i samo njemu neobja&scaron;njenoj strepnji, koja ga je prožimala svaki put, kad mu je u uspomeni iskrsavao Stambol. Pa, kao &scaron;to se to cesto dogadalo u njegovim snovima, izade mu i sada pred oci slika toga grada. Iz svega, &scaron;to je dosad vidio &scaron;irom svijeta, iskakao je Stambol, grad minareta, majesteticni, jedinstveni i neuporedivi grad.<br />Prije nekih petnaest godina imao je Andr&eacute; medu korespondenticama, koje su mu licno ostajale nepoznate, i nekoliko lijepih besposlicarki iz turskih harema. Neke su se od njih srdile na njega, neke ga ljubile, iako nevoljko, jer je u jednom od svojih momackih romana ispripovjedio pustolovinu, koju je doživio s jednom od njihovih drugarica. Potajno su mu slale povjerljiva saopcenja, koja su bila ispisana pogre&scaron;nom francu&scaron;tinom, ali su bila dobro smi&scaron;ljena, pa su svojom naivno&scaron;cu na njega izvodila velik car. Po&scaron;to je izmijenio s njima nekoliko pisama, zamuknule su korespondentice i zavile se neprozirnom tajanstveno&scaron;cu.