Knjiga pjesama Stipe Grgasa Zablace vezuje i razdvaja ono što njegovo rodno mjesto cini prostorno i pjesnickim važnim, ono što ga odvodi na zaboravljene, napuštene ili prešucene postaje jedne naizgled periferne povijesti. Neispisane i neslužbene, ne uvijek dokumentirane povijesti, koja se domišlja i preslaguje, koja u neocekivanim oblicima, zaprekama i zabunama nastanjuje „zemnost stihova i potice iskrenje“. Gotovo da se kronološki prate tragovi dolazaka patrijarha i utemeljitelja, istražuju urezi i zapisi o pocetku Zablaca, o njegovu trajanju i stradanju, o „Jadranu kakav je nekad bio“. Ali pouzdana pocetka nema, neuhvatljiv je, višeznacan i upravo zbog toga podložan razlicitim pogledima i tumacenjima, intimnim i javnim iskazima, pouzdanim i nesigurnim rijecima, recenicama. Grgas u Zablacu daje glas Zablacu, njegovim domorocima, anonimnim ratnicima, krivima i nedužnima, svojima, svojti, znanima i izgubljenima. Posao i rat, glad i stradanje, mukotrpnost, „život covjeka i mora“ nosivi su motivi i teme Zablaca, obgrljenog i zarobljenog u neizvjesnosti prošlosti, sadašnjosti i buducnosti. Njegovi gospodari, osvajaci uvijek iznova urezuju znake i simbole moci, posjedovanja i vlasništva na granicama kopna i mora, na tijelima šutljivih ribara, salbunara. Suhozidi i ljudski rad, domaci, iseljeni i povratnici, nedužni i krivi, potrošnost i prolaznost, opipljive su ideje knjige pjesama koja živi od mnogih znanja i uvida. Rijec je o naporu da neizgovorivo i prešuceno dobije svoj glas i svoje (novo) moguce znacenje: što jest posao pjesnika Zablaca, što jest podrucje poezije! Vjerujuci u jedinstvenost pjesnickog posla, Grgas otvara pozornicu za ne-mjesto, za vrijeme: „kada se u ovoj vali/ slegla velika povijest/ nisu stršili ni junaci/ ni izdajice“. Govorenje, pjevanje i pisanje na metaforican se nacin zbiva u Zablacu, ali to nije jedini mogucu citateljski izbor i trag, jer tek se osluškuje i pronalazi ono što je ostalo po strani, u prostoru odgodenoga i neuhvatljivoga, „izvan uznositih planova“.
Miroslav Micanovic