Tomica Bajsic pripada onoj skupini pisaca koja doista slavi život i razliku. Bajsic zna da je svaki ljudski život neponovljiv. Pripada onoj izumirucoj vrsti ljudi koja ne ceka da svijet stigne na ekran, nego ima hrabrosti suociti se sa svim životnim izazovima – od najuzvišenijih radosti do najdublje patnje.

Tomica Bajsic jedan je od rijetkih lovaca na metafore i znacenja jer savršeno dobro zna da negdje ipak postoji tocka u kojoj jezik, osobito onaj pjesnicki, još uvijek ima razloga postojati. Jer, možda negdje postoji i ona kristalna kocka vedrine o kojoj je pjevao Tin Ujevic. Ako se i danas krije negdje u prostorima suvremene hrvatske književnosti, onda je posjeduje Tomica Bajsic. I dijeli je s nama bez ikakvoga zazora i sebicnosti. Kako je može imati netko tko je doista vidio nevidljivo more iskona? Pa i ono u kojemu cuvamo sebe od sebe samih: to naše nevidljivo more, sunce, sol, valovi, plime, oseke i jedno jedro, kada smo pomislili da više nigdje nikoga nema.