Postavljena na razlicita, naizgled udaljena, iskrsavaju u knjizi pjesama Vande Mikšic Moglo bi sve biti nosiva znacenjska mjesta koja su u naravi njezina pisma i oblikovanja pjesnickog glasa: slaganje vremena i preslagivanje svijeta. Vrijeme i svijet u svojoj posvemašnjosti i prisutnosti iznimna su (i ponovljiva) mjesta pjesnickog teksta, kojem autorica igrivo i ozbiljno, ritmicno i sugestivno, u razlicitim omjerima skriva i otkriva trag. Znak citanja, fragmenta, iskustva i moci da se hrabro dovedemo na mjesta na kojima se jednom sve dogodilo, obilježava na ozbiljan i crnohumoran nacin knjigu pjesama o onome što je moglo biti, ali uvijek je iznenadnije i gorce, teže. Upravo sad, citanjem i pisanjem, komentiranjem i parafrazom, na poznatu i nepoznatu jeziku, glasu, zapocinje rekonstrukcija, guljenje nespokojnog lica. Pisanjem i pamcenjem dolazi se do onoga što na presudan nacin odreduje svakodnevicu, suvremenost: damari i udari stvarnosti, loše i lošije vijesti… „I sve vec znaš sve vec vidio si“, moglo bi se ponoviti s pjesmom i s pjesnikinjom, i ponavlja se kao prvi put, vedro i hrabro, s pouzdanjem i oprezom, kojem podtekst daju drugi i druge (J. Sever, I. Slamnig, A. Žagar…)  Kad se sve uozbilji i postane opasno, opasno poznato, kad je život nacin uporabe, ono što smo jednom procitali i preveli, što nas veže kao omca tradicije i recenoga, naposanog, zapocinje poezija onoga što bi moglo biti sve. Što bi to moglo biti – ono što preživljava u kondicionalu ili prošloj buducnosti? Ono što ce preživjeti opasnim pisanjem i citanjem: mojim, tvojim, našim. Tu treba stati i poceti, iznova, ispocetka!

Miroslav Micanovic