Vesna Biga (Zagreb, 1948) završila je Filozofski fakultet. Pjesme, pripovijetke i radio drame objavljivala je u brojnim casopisima (Forum, Republika, Dometi, Istra, Književna rec, Savremenik, Vidici, Gordogan, Pitanja, Revija, Naši razgledi). Pripovijetke i pjesme su joj uvrštene u brojne preglede i antologije suvremene književnosti. Proza, poezija i radio drame prevodene su na: slovenski, makedonski, talijanski, turski, ruski, ukrajinski, poljski, esperanto i engleski jezik.
Objavila: Oprezne bajke (price, NZ Matice hrvatske, 1981), Iz druge ruke (roman, Naprijed, 1983), Vlasnik smrti (roman, Izdavacki centar Rijeka, 1987), Slike iz novog sjecanja (price, Mladost, 1987), Dušin vrt (price, Filip Višnjic, 1995; Meandar, 2003), Nacin pjesme (poezija, Cigoja, 1996), Covjek koji je ceznuo cudo (price, Naklada MD, 1998), Autobusni ljudi, dnevnicki zapisi 1991. - 1995. (Durieux, 1998; Forum pisaca, 2001), Cetiri straha (pjesme, Naklada MD, 2001), Ocekujuci nocnog sokola, dnevnicki zapisi (Filip Višnjic, 2002); Uhodeci vlastiti pogled (pjesme, Meandar, 2003), Ispod kapaka druge rase (pjesme, Naklada MD, 2005), Vidok koža (pjesme, HDP, Durieux, 2005), Sjenka na uzici (poezija, Meandar, 2009), Deset dolazaka (price, HDP, 2009), Žene na putu (pjesme, Meandar, 2013), Bijela Panika (pjesme, HDP, Zagreb, 2013). Dobitnica je nagrade na Natjecaju za kratku pricu Vecernjeg lista za pripovijetku Besanica gde KS (1983). Izvedene radio drame: Premještaj, Vrata, Kucni posjet, Soba, Nesporazum s desetercem, Petero ili tišina, Covjek koji je ceznuo cudo, Iz druge ruke.

Prostor i pjesma, tijelo prostora i tijelo pjesme – dugotrajna su i nerijetko poticajna žarišta pisanja, jer kao da uspostavljanje razdaljina za pogled i oko, znak i predmet daje na sigurnosti da se necemo zaplesti u dobre obicaje i loše navike sugovornika, njihov govorni standard i jezicnu valjanost. Tijelo prostora – poticajno je za stvaranje anatomije grada, disanja, hvatanja ritmova i impulsa koje nam neprekidno stižu kao signal, opomena, prijetnja. Radost pisanja, kad sve oko tebe postaje grada za pjesmu, traje krace od onoga što zapisujemo i što citamo, jer zaustavljanje i zapisivanje onoga što traje i što se dogada opasno postaje opce mjesto, razglednica za bližnje (nebo, let ptice, djeca u prolazu…). (…)
Strah od zatvorenosti nadilazi se dijalogom sa sobom, razgovor s podrazumijevanim vlasnicima znanja, nalogodavcima i ocekivanim zadacima. Pjesnikinju, onu ili onoga koja nam govori lako je moguce vidjeti u hodu, u kretanju, u slobodi da se bude sam, sama sa sobom, u besciljnosti. Rijec je o malim starinskim poslovima, reklo bi se, ali i njihovo išceznuce govori o mnogocemu: “Medu tvoje prste useljava dolutali prostor,/ ne znam otkuda se stvorio, i zašto baš tu/ toliki prostor, a sve više biva njega,/ dok se tvoje ruke prave da i dalje obavljaju/ male starinske poslove” (Tijelo prostora). Napor koji isplivava, napor koji stvara obrise i sjene drugome jest u iznimnosti detalja, uvida koji ne stjecu stvari same po sebi, bezdanost je jedna od figura za pisanje, za postojanje, za opstanak.

Miroslav Micanovic