Mornar. E-book. Formato EPUB - 9788835839866

Dijete, obuceno kao andeo – to jest napola golo, u kratkoj tankoj košuljici, s bijelim, golubljim krilašcima, pricvršcenima o ramena... Bilo je to jednoga suncanoga dana, mjeseca lipnja, na krajnjem jugu Provanse. Dijete je išlo u procesiji tijelovskoj s troje druge djece u istom kostimu.
Tri druga andela bila su plave kose i stupala su oborenih ociju, kao da sve to uzimlju ozbiljno. Mali Jean, naprotiv, vrlo tamne i kovrcaste kose, najveci i najljepši od sviju njih, nasmješljivo je pogledavao one, koji su se pobožno spuštali na koljena. On nije bio ni najmanje sabran i ocito ga je cijela stvar vrlo zabavljala. Bio je snažan, imao je pravilne crte, obrašcici su mu bili smedi kao dozreli plodovi, a obrve crne kao dvije vrpce od baršuna. Njegov pogled, nedužan i nasmijan, ostao je tako cist i djetinjast, da mu nitko ne bi vjerovao ni da ima šest-sedam godina, što ih je brojio. Cudne su bile u tog maloga Arapina modre oci s onim vrlo dugim trepavicama.
Njegovi starci – udovica majka, još u žalosti, i dobricina stari djed u crnoj redingoti i bijeloj kravati – išli su za mnoštvom, sa sretnim smiješkom na usnama, blaženi, što im je dijete tako lijepo, a još sretniji, što to i drugi govore.
Nisu bili baš odviše bogati, imali su jedino, kucicu u gradu i malo dobarce s nasadima naranca i ruža. Ali su bili u rodu s mnogima, koji su bili mnogo bogatiji od njih – posjednici, ili „parfimijeri“ – te su na njih gledali malo s visoka. Ovi su Bernyjevi bili vrlo razgranjeno pleme u tom kutu Francuske; u njihovoj krvi nije bilo tude primjese barem od saracenskih vremena, pa su zato sacuvali cisti provansalski tip. Dvije su se godine vec ubrajali medu gradanstvo Antibesa. Medu njihovim precima bilo je i takovih – ponajviše „pomorskih kapetana“ – koji su sudjelovali kod ekspedicije u Indiji; tako su se u djecacima gdjekada javljala baštinjena nagnuca, koja su znala uznemirivati dobre majcice.
Iduci laganim i pobožnim koracima za tamnokosim andelcicem bijelih krila, mnogo je sanjarila majka udovica, pa su joj vec sada nejasne slutnje kvarile veselje. Oh, zašto se ne može uciniti, da ostane trajnim ovaj san – kako ga obicno sve majke snivaju – da ostane ovakav, kakav jest: maleno dijete s jasnim ocima i kovrcastom glavicom! Oh, cemu to „sutra“, cemu „buducnost“...? Toliko ce se poteškoca doskora nakupiti oko ovog maloga, neobuzdanoga bica, koje se vec sada vladalo kao odrastao covjek, premda su mu oci bile još tako djetinjski bezbrižne. Vec je sad djecak znao izbivati po cijeli dan, a da nitko nije znao, gdje je. Da ga odgoje onako, kako ce biti odgojeni njegovi bogati rodaci? No kako da se to provede? Pa ako, iza svih žrtava, još ne bude ni radio, kakva ga onda ceka buducnost? Majka se nije više smiješila, nije više opažala bijele procesije, veseloga sunca, ni sretne sadašnjosti; vracala se neprestano i jedino na misao, koja je bila možda malo uskoga horizonta, ali tako materinska – kako da od svoga bijednoga Jeana ucini covjeka, koji ce biti jednak barem djecacima u ponosnoj porodici Berny.